Divlja svinja, stručno poznata i kao evroazijska divlja svinja, je vrsta iz roda svinja, bliska rođka domaćih svinja. Živi u čoporima, uglavnom na brdovitim terenima i vlažnim šumama. U pitanju je krupna divljač koja je često plijen lovaca zbog svoje brojnosti na našim prostorima, a za tu brojnost zaslužan je veliki broj mladih u leglu i nedostatak prirodnih neprijatelja. Iako po prirodi nijesu agresivne, ove životinje mogu biti veoma opasne zbog svoje brzine i velikih kljova.

Masa im varira u zavisnosti od godišnjih doba i klime u kojoj žive. Dok se u nekim područjima masa kreće između 75 i 115 kilograma kod mužjaka, a kod ženki oko 75 kilograma. U vlažnijim i hladnijim područjima mužjaci mogu biti teški čak i 175 kilograma, u nekim slučajevima i preko 200, a ženke i do 140 kilograma. Odrasli primjerci divljih svinja obično su visoki od 90 do 100 centimetara, a dugački između 120 i 160 centimetara.

Očnjaci su im tako postavljeni u vilici da se donji, takozvni sjekači, uvijek preklapaju sa gornjim, poznatijim kao brusači i na taj način se oštre.

Divlja svinja ima boju krzna smeđe boje, i vrlo lako se uklapa u okolinu. Mladi, kada se „oprase”, imaju karakteristične uzdužne pruge koje im ostaju do drugog mjeseca.

Glavne osobine divljih svinja su da izuzetno brzo trče i da su dobri plivači. Uglavnom se zadržavaju po obodima šuma gdje postoje vodotoci. Za odmor, divlje svinje koriste brlog, ali prije nego što legnu u njega, uobičajeno prvo sjede neko vrijeme.

Kada je riječ o pridizanju iz brloga, prvo dok sjede osmatraju okolinu, pa tek zatim ustaju.

Za starije jedinke je karakteristično da žive usamljeničkim životom i čoporu se priključuju samo u periodu parenja. Mladi veprovi se često nalaze u blizini čopora, ali nikada kao njegov dio. Kada se posmatra kretanje krda, uoči se da se na čelu kreće najstarija krmača. Po načinu ishrane spadaju u svaštojede, što znači da osim hrane biljnog porijekla, jedu i životinje koje ulove, mada nerijetko se hrane i strvinama.

Polnu zrelost ženke stiču sa 10 mjeseci, a mužjaci par mjeseci kasnije. Ipak, kada je riječ o parenju, ne pare se prije navršenih 18 mjeseci, osim u slučaju poremećaja prirodne ravnoteže. Period tjeranja se odvija od novembra do februara. U tom periodu dolazi do borbi među mužjacima, jer glavna ženka obilježi teritoriju i to je znak da će sve ženke iz čopora biti u tjeranju za dvije nedjelje. Poslije borbi sa drugim mužjacima, najjači vepar ostaje sa čoporom oko mjesec dana i za to vrijeme upari sve ženke iz čopora. Poslije tog perioda se vraća usamljeničkom životu.

Aleksandar Tasić lovom se bavi preko 20 godina i ističe da se u toku svoje duge karijere često susretao sa divljim svinjama.

– Kroz čitavu karijeru, susreo sam se sa raznom divljači, ali najaktivnije lovim divlje svinje. Na našim lovištima ona je najdominantnija divljač, a svakako je lov na nju najdinamičniji – navodi, između ostalog, Tasić za „Dan”.

Prema njegovim riječima jedan od najznačajnijih faktora kada je lov na divlje svinje u pitanju je svakako odgoj lovačkih pasa.

– Lovački psi su izuzetno važni, gotovo presudni. Moraju biti dobro istrenirani, imati jak lovački instinkt i njuh, i što je najvažnije da budu prilično istrajni, jer lov zna da bude poprilično iscrpljujuć. Dobro istreniran pas značajno olakšava lov – poručio je on.

Tasić navodi i da na lovištima u okolini Vranja, najčešća divljač koja se može sresti jeste upravo divlja svinja.

On ističe da nije lako uloviti divljeg vepra, te da na to utiče mnogo različitih faktora i činilaca.

– Inače sam stava da su lovci na zeca, pernatu divljač, lisice i drugu sitniju divljač u boljem položaju u odnosu na nas koji lovimo divlje svinje. Poljski lov je mnogo lakši od lova na divlju svinju, jer da biste ulovili vepra, morate ići u neki nepristupačniji teren. Lov na njih se uglavnom odvija na planinskim terenima, a znajući da je planina neprohodnija, onda znate koliko to otežava okolnosti u lovu. Svakako smatram da je najteže, ali i najzahtjevnije loviti divlju svinju, jer je nekada potrebno preći i po dvadesetak kilometara dnevno u potrazi za njom – poručuje, između ostalog, on.

Lovac Tasić se takođe može pohvaliti i značajnim ulovima, jer je u svojoj karijeri ulovio neke zaista kapitalne primjerke.

– Moj najveći dosadašnji ulov je vepar koji je težio 220 kilograma, kojeg sam odstrijelio 2012. godine u reonu Poljanice nadomak Vranja. Međutim, moram istaći da to čak nije najveći ulov kod nas. Nije ništa neobično, uloviti i veće primjerke, sa obzirom da je jedan od lovaca iz našeg udruženja odstrijelio vepra od čak 310 kilograma – pojašnjava, između ostalog, on.

Tasić takođe navodi i da bi odlazak u lov preporučio svima, jer je jedan od najboljih načina da se uživa u prirodi, ali i da se steknu nova prijateljstva i učvrste stara. Prema njegovim riječima lov je i izuzetna zabava i rekreacija koja nudi učesnicima brojne blagodeti.

– Lov kao rekreaciju bih preporučio svima, jer osim samog čina lova, sklapaju se prijateljsta, druženje je uvijek dobro, a ako je lov još uspješan, osjećaj je onda još ljepši – zaključujeTasić.

M.D.S.

---

Oštro oko i mirna ruka
Pored navedenih faktora, za lov na divljeg vepra bitna je i mirna ruka, ali i oštro oko, za šta je od presudnog značaja lovno strjheljaštvo. Lovno strjeljaštvo u Crnoj Gori ima decenijsku tradiciju. Dio je edukacije i obrazovanja lovaca. Ima veliki značaj kada je u pitanju rukovanje lovačkim oružjem, održavanje i postizanje što bolje preciznosti u gađanju. Lovno strjeljaštvo predstavlja najbolji vid treninga za lov, odnosno vježbanja za veću efikasnost u lovu, a upravo rezultati gađanja na lovno-strjeljačkim takmičenjima pokazuju koliko su lovci obučeni u rukovanju oružjem. Takmičenja u lovnom streljaštvu provode se u periodu lovostaja, van perioda lovne sezone. Predstavljaju značajne aktivnosti članova lovačkih društava, koji osim osnovnog cilja, a to je briga za očuvanje prirode i divljači, razvijaju kroz takmičenja lovno streljaštvo kao sport.